Objava i poslanstvo

Posle tevhida koji ima središnje mesto u učenju islama, dolazi učenje o objavi i poslanstvu.

Prema Kur'anu, zbog toga što um i uobičajena sredstva nisu kadra da spoznaju krajnje ciljeve stvaranja, Bog je iz redova ljudi odabirao poslanike i šaljući im objavu On im je poveravao amanet upute i predvođenja ljudi.

Istorija ljudskog roda počinje sa Ademom (Adam) a.s. nastavlja se i Musom (Mojsije) i Isaom (Isus) a.s., da bi se poslanička karika završila spuštanjem objave na poslednjeg poslanika u nizu, poslanika islama Muhameda s.a.v.a. Uzvišeni Bog je slanjem poslanika raznim narodima upotpunio Svoj dokaz protiv njih, tako da nijedan narod ili rasa u istoriji ljudskog roda nisu ostali bez svetla božanske upute.

Kada se govori o poslanstvu potrebno je da razmotrimo sledeća pitanja:

1) Svi poslanici pripadaju ljudskoj vrsti i imaju sve karakteristike ljudskih bića. Kur'an kaže da su "svi jeli hranu i hodali trgovima", tj. nisu bili apstraktne i nematerijalne ličnosti, već ljudi od krvi i mesa, a ne neka natprirodna bića.

2) Budući da su izabrani od strane Boga, poslanici ipak poseduju osobine koje ih odvajaju od ostalih ljudi. Neke od njih su znanje o nevidljivom svetu, bezgrešnost, mogućnost da rade čuda (mudžize) ispravnost i istinoljubivost.

3) Iako su svi Božiji poslanici odabrani od strane Boga u cilju upućivanja ljudi, oni ipak zauzimaju različite položaje.

4) Iako su poslanici slani u različita vremena i u raznovrsnim uslovima, i zauzimaju različite duhovne položaje, oni su deo "jedinstvenog pokreta" i nalaze u jedinstvenom spektru.

Razlike među poslanicima nisu suštinske i substancijalne, to su pre razlike koje se tiču jezika i forme. Zbog toga vidimo da Kur'an koristi izraz "din" (vera) samo u jednini, a nikada u pluralnom obliku. Ovo pokazuje da Kur'an smatra da su se poslanici međusobno dopunjavali i sve ih smatra delom jedinstvenog pokreta, u kome je svaki prethodni poslanik "najavljivač" (mubaššar) sledećeg, odnosno "potvrđivač" (musaddek) ranijeg poslanika koji je bio pre njega.

Kur'an smatra da su svi poslanici bili pokorni Bogu i Njegovi robovi i zbog toga ih naziva "muslimanima."

Verovanje u meleke (anđele)

Pored verovanja u nevidljivi svet, proživljenje, Božije poslanike i objavu, Kur'an pominje i verovanje u meleke, koje čini sastavni deo imana. U islamu, meleci su predstavljani kao "oni koji vrše Božije poslove" i čija uloga je da posreduju između Boga i sveta i obavljaju velike poslove. Oni donose božansku objavu poslanicima (Džibril/Gavrilo), uzimaju dušu u vreme smrti (Ezrail), zapisuju ljudska dela i priteču u pomoć Božijim prijateljima (avlija) u kritičnim trenucima.

Meleci obrazuju dug niz sa raznovrsnim stupnjevima bliskosti i udaljenosti od Boga. Ovaj široki spektar se proteže od meleka nosača božanskog Prestola (arš), preko meleka koji posreduju između Boga i čoveka, do onih koji funkcionišu u svetu prirode. Meleci su nematerijalna i jednodimenzionalna bića bez sposobnosti odlučivanja, uronjeni su božansko svetlo i blagodati, nalaze se blizu Bogu i potpuno su Mu pokorni. Redu meleka pripadao je i Iblis, koji je izgubio Božiju milost i postao razlog čovekovog iskušenja, a kasnije i njegovog pada, čime je evolucija čovekove slobodne volje dobila svoj smisao i značenje. Iblis je Božiju milost i svoje mesto izgubio zbog odbijanja da se pokloni Ademu.