Verske upute

Važna tačka koja se pominje jezikom Kur'ana u raspravama kao što su nastanak i kraj postojanja, njegovi stupnjevi (najsublimniji stupanj sa svojim karakteristikama) suština materijalnog sveta, odnos Boga sa svetom, suština čoveka, odnos čoveka s Bogom, objava, meleci i džini, jeste to što Kur'an ove teme nikad ne pominje odvojeno i izolovano, niti se čoveku obraća jezikom filozofa, već to uvek čini neposredno, dirljivim i inspirativnim tonom. Zbog toga, svi koji slušaju njegove ajete primaju ove istine prema vlastitim sposobnostima i koriste ih u svojim životima.

Naglašavajući činjenice vezane za skrivene nivoe postojanja (Bog, meleci, džini) Kur'an ne zapostavlja ni svet prirode i materije, već u mnogim primerima insistirajući na prirodnim fenomenima kao Božijim znacima, ajetima, On poziva čoveka da detaljno prouči fenomene iz sveta prirode kao što su vetar, kiša, buđenje prirode, noć i dan.

Moralne upute

Kur'an nije knjiga koja samo daje obaveštenja o onome što postoji, on u isto vreme sadrži jasne i pouzdane naredbe u vezi toga šta bi trebalo, odnosno ne bi trebalo raditi. Osim spoznaje Boga, Kur'an definiše i put stizanja do Njega i način da Mu se čovek približi. Kur'an daje obrazac idealnog čoveka, i otkriva način kako da se do njega stigne, pominjući prepreke koje stoje na tom putu. Neke od tih odredbi povezane su sa voljnim i unutrašnjim radnjama čoveka, koje se drukčije nazivaju ahlak (moral), dok se druge odnose na voljne i spoljašnje radnje koje generišu šerijat. Kur'an ne ukazuje samo na posebne i poznate poroke kao što su krađa, ubistvo, blud i odavanje opojnim pićima, on daje i opšte standarde za odvajanje dobra od zla i govori o nužnosti usklađivanja života sa željama Boga. Možda je najpouzdaniji izraz Kur'ana u tom pogledu takva, koja se shvata kao bogobojaznost i ispoljavanje osećanja stropoštovanje prema Bogu i manifestuje u životima, postupcima i ponašanju ljudi.

Istorijske upute

U Časnom Kur'anu se na dosta mesta pominju događaji iz istorije. U njima se govori o prvom čoveku Ademu i njegovom padu na zemlju, razmoilaženju njegovih potomaka i ubistvu Kabila (Kain), pa do onih koji obuhvataju život Poslanika islama s.a.v.a. U Kur'anu se pominju mnogi prethodni poslanici čija se imena nalaze u Starom i Novom zavetu, iako je moguće da je ponegde rečeno nešto što je međusobno različito. Najvažniji poslanici judaizma i hrišćanstva, osnosno Ibrahim (Avram), Musa (Mojsije) i Isa (Isus) pominju se sa velikim uvažavanjem. Zahvaljujući središnjem mestu koje neke istorijske priče zauzimaju u Kur'anu njima je posvećena celo poglavlje, kao što je žrtvovanje Ismaila, priča o Jusufu, rođenju Isaa i životu njegove majke Merjem (Marija).

Cilj Kur'ana u prenošenju događaja svete istorije i pominjanja istorijskih događaja, dijaloga, ljubavi i mržnje, nije samo da izvesti o prošlosti, već nastoji da ocrta duhovno stanje i okolnosti čoveka u njegovom putu ka Bogu. Jezik koji upotrebljava je pripovedački i privlačan koji pokreće i vodi čoveka ka moralnom i duhovnom obrascu.

Objava Kur'ana kao svetog teksta uticala je pojavu mnogih takozvanih tefsirskih i kur'anskih nauka. Pojavile su se takve naučne discipline koje se bave pamćenjem kur'anskog teksta (hefz), pravilnim čitanjem (kira'et), načinom objave i njenim sakupljanjem, opštim uslovima koji su postojali u vreme njegovog objavljivanja, etimologijom specifičnih kur'anskih reči i izraza, nauka o ukinutim (naseh), ukidajućim (mansuh), sličnim (mutašabeh) i čvrstim (muhkam) ajetima, kao i mnoge druge discipline.

Najznačajnija od svih ovih nauka je tefsir - tumačenje i objašnjenje kur'anskog teksta, koja se od početka objavljivanja pa sve do sadašnjeg vremena nalazi u stanju razvoja i evolucije. Jedan od osnovnih zadataka Poslanika islama s.a.v.a., pored prenošenja objave bilo je i tumačenje i analiza njenog sadržaja i nastojanje da se ona kao takva utemelji kod ljudi. Prvi usmeni tefsiri javili su se za života Poslanika s.a.v.a., da bi se kasnije to nastavilo i u vreme imama Ali ibn Abu Taliba a.s.. U zbirci Alijevih govora i kazivanja Nehdžul Belaga, nailazimo na brojne primere egzoteričkog i ezoteričkog tumačenja Kur'ana.

U toku istorije tumačenja Kur'ana pojavio se širok i raznovrstan spektar komentatora od kojih su se neki bavili objašnjenjem isključivo književnih aspekata teksta, kao što je slučaj sa Zamahšerijevim tefsirom Kaššaf, a drugi istorijskom, kao Tabari, dok su neki, opet, prišli teološkoj strani problema kao što je Fahruddin Razi autor Tefsir Kabir, ili filozofskom tumačenju kao Mula Sadra, gnostičkom i unutrašnjem kao Ibn Arabi, Hadže Abdullah Ensari, naučnom, političkom ili društvenom tumačenju kao što je slučaj sa komentarom Tantavija i Sejida Kutba, ili Al-Mizanom velikog komentatora Tabatabaija.

Svaka generacija muslimana pisala je tefsire saglasno potrebama, problemima i intelektualnoj situaciji koja je dominirala u određenoj epohi, kako bi uz pomoć mudrosti koju pronosi Kur'an razjasnila ono što je u tim uslovima i posebnim okolnostima neophodno za život te generacije.

Ono što danas privlači pažnju onih koji spolja posmatraju razvojni tok u tumačenju Kur'ana, jeste tajna promene stavova komentatora tokom istorije. Zbog čega oni prilaze tumačenju? Kako da se dođe do željenog cilja? Postoji li finalno i kompletno tumačenje? Postoji li neki jasan i nepobitan dokaz za odvajanje tačnog od netačnog tefsira? Da li se u sve to umešalo prošlo saznanje, ranija očekivanja i težnje? Ako jeste, kako se može ovim tefsirima zagarantovati tačnost i egzaktnost?