Duhovni put (tarikat)

Islam nije beživotna vera koja se sastoji od suvoparnih zakonskih propisa i obaveza, već obuhvata i više, duhovne istine, sa stupnjevima duhovnog putovanja i suptilnim gnostičkim sadržajima. Može se reći da spoznaja i svedočenje Boga, približavanje i molećivo obraćanje Njemu ima temeljnu ulogu u duhovnoj misli islama. Unutrašnje, ezoteričko učenje islama ima korene u kur'anskim ajetima i praksi Božijeg poslanika s.a.v.a. i govorima imama njegove Čiste porodice.

Ova dimenzija islama je na njegovom početku pominjana kao "al tariqat ila Allah" (put ka Bogu), da bi se u drugom veku po hidžri ustalio naziv "tasavuf", sufizam, misticizam. Naravno, duhovna dimenzija islama ne može se ograničiti na asketski način života ili praksu derviša. To je duhovnost koja se u toku svog postojanja pojavljivala u različitim formama. Postoji više načina za polazak na duhovno putovanja od kojih svi vode do Allaha i koji su dozvoljeni sve dok ne izlaze iz okvira šerijata. Ovo se predlaže u poznatom hadisu koji glasi: "Puteva za stizanje do Allaha je onoliko koliko i ljudi".

Ezoterički aspekt islama se u velikoj meri očituje u učenju sufija i gnostika. Neka od tih osnovnih učenja razvila su se u ideji o velajetu tj. ezoteričkoj funkciji tumačenja skrivenih tajni Časnog Kur'ana. Zbog toga, šiiti smatraju da su imami, uopšteno, odnosno imam Ali a.s. i imam Sadik a.s. posebno, dva najznačajnija tumača ezoteričkih tajni Kur'ana.

Ezoteričko učenje islama o spoznaji Boga, ljubavi i približavanju Njemu kroz obavljanje šerijatskih dužnosti deluje osvežavajuće na formalni i spoljašnji aspekt vere i u njega unosi živost i duh.

Islamska gnoza predstavlja uzor i organizovani plan koji određuje stupnjeve i korake za duhovno putovanje ka Allahu i prepreke na tom putu. Islamski gnosticizam je s jedne strane utemeljen u sećanju na Boga ili zikru, koji se sastoji od izgovaranja Božijeg imena i razmišljanja o Njemu, i postupanju saglasno tome, a s druge u saznanju da se moraju obaviti određene psihološke pripreme za zikr i duhovni put.

Među Poslanikovim delima, ono što je najviše privlačilo gnostike i što su najviše cenili je miradž, Poslanikovo s.a.v.a. noćno putovanje, koje oni uzimaju kao obrazac potpunog duhovnog puta, do čega može doći svaki gnostik pročišćenjem vlastitog ega. Nakon Poslanikove smrti ezoterička učenja islama preneta su na manju grupu njegovih drugova od kojih je najučeniji i naistaknutiji bio imam Ali a.s., Poslanikov učenik i zet. Ali a.s. je posrednička karika koja povezuje mnoge sekte i sufijske redove sa Poslanikom. Svi sufijski pravci nastoje da dokažu povezanost sopstvenog reda sa Alijem a.s. i da na taj način, povezivanjem sa Poslanikom s.a.v.a. utemelje i dokažu istinitost i autentičnost vlastitog reda. Posle Alija a.s. nekolicina ljudi kao Salman Farsi i Ebu Bekr odigrali su važnu ulogu u širenji ezoteričkih učenja islama i sufijski život u najranijem periodu. Značajnu ulogu u vaspitanju i podizanju učenika i nastavljanju sufijskog učenja u sledećoj generaciji je imao Hasan Basri.

Do drugog veka hidžre pristalice tarikata, do tada poznati kao sufije, okupili su se oko poznatih ličnosti koje su tretirali kao muršide, odnosno duhovne učitelje. Oni su praktikovali jednostavan i asketski način života i izbegavali luksuz Umajadskog perioda. Asketski pokreti sufija počeli su da nastaju kao reakcija na luksuz koji je obuhvatio islamsko društvo nakon brojnih ratnih pobeda i osvajanja. Zbog toga je neprihvatljivo islamski gnosticizam dovoditi u vezu sa mističkim učenjima budizma i hinduizma.

Jedan od najpoznatijih sufijskih redova koji je nastao u devetom veku naše ere je red čiji je duhovni učitelj bio Džunejd Bagdadi. Oko njega su se okupili istaknuti sledbenici, kao što je bio Mansur Haladž, koji je zbog reči "inna al hak" (ja sam istina) optužen za jeres i pogubljen.

U sufijskom ogranku Horasana Bajazid Bastami je okupio veliki broj sledbenika koje je upoznao sa ezoteričkim učenjima islama. U jedanaestom veku Muhamed Abu Hamid Gazali je pred ortodoksnim poznavaocima prava (fukaha) primenio logičke argumente braneći temelje i principe sufijskog učenja. Od jedanaestog veka pa nadalje, sufizam je kao pokret postao izgrađen.

Vekovima su sufijski redovi pružali muslimanima posebno gledište o nadčulnom svetu, kosmologiji, melecima, duši i drugom svetu. Iako su sufije donekle bili pod uticajem ideja koje su preuzeli iz neo-platonizma, hinduizma, hermeticizma, njihovo učenje se temelji na Kur'anu i ideji Božije Jednoće u najčistijem značenju, kao i tradicijama koje su prenete od Poslanika s.a.v.a. i Alija a.s.

Za sve sufije, zikr je glavno sredstvo za dostizanje istine. Svaka grupa međutim, poseduje sospstvenu tehniku pridržavanja običaja i obreda, meditacije, moljenja koja se uči pod nadzorom duhovnog učitelja.

Svi sufijski pravci naglašavaju značaj spoznaje duše, negovanja duhovne vrline i uklanjanja zastora koji smetaju toj spoznaji, pa se može reći da se islamski gnosticizam sastoji od usavršavanja unutrašnje vrline i skidanja vela sa duše u cilju jasnog svedočenja istine. Postoje dva uslova za prihvatljivost duhovnog učenja - da ostanu u granicama šerijata, i da duhovni vođa ne poziva svoje učenike i sledbenike samom sebi. Da bi se to izbeglo, sufijski učitelji treba da slede Poslanikov s.a.v.a. uzor, pozivaju sledbenike Bogu i od ljudi ne traže da slede njih. S druge strane, vernici stalno moraju imati na umu da su samo Božije sluge i robovi koji su odgovorni samo za sospstvene postupke za koje će polagati račun.