Islam je poslednja objavljena božanska poruka u lancu poslanstva koji počinje Adamom, prvim Božijim poslanikom, a završava se Muhamedom s.a.v.a. poslednjim verovesnikom. Kao sama srž i suština svih nebeskih objava, učenje o Božijem jedinstvu (tevhid) u najlepšem obliku ostvareno je u islamskoj objavi kojom je upotpunjeno poslanstvo prethodnih poslanika. Zbog toga se islam nije nikada smatrao odsečenim i izdvojenim od vera koje su mu prethodile, niti ih se odricao i negirao ih. U stvari, islam dopunjuje, nastavlja i obnavlja učenja i doktrine ranijih religija. Zbog toga, on sa potpunim uvažavanjem pominje prethodne verovesnike, i smatra da su oni koji su usledili potvrđivači prethodnih verovesnika.

Prema islamu, din (vera u najopštijem značenju) ima koren u prirodi čoveka i zbog toga može na odgovarajući način da zadovolji stvarne potrebe ljudi. Religija kao takva nije nešto nesuštinsko i formalno, već primarni cilj ljudske egzistencije. Ona se u Kur'anu pominje kao "čista vera" (hanif) "islam" (predavanje Božanskoj volji; pokoravanje) i "urođena priroda čoveka" (fetrat).

Za razliku od mnogih religija čiju pojavu karakteriše specifični istorijski događaj, verovesnik, osnivač, ili čak neki određeni narod, islam je karakterističan po tome što naglašava najuniverzalnije i najfundamentalnije monoteističke principe.

Monoteističko gledište religije koje predstavlja islam obuhvata celu istoriju ljudskog roda; po njemu, Adam, prvi verovesnik koji je doneo monoteističku poruku, bio je musliman u tom smislu. Ali pošto su ljudi ovu poruku zaboravili, iskrivili ili pogrešno shvatili, Bog je u cilju njene obnove i ispravnog tumačenja slao novi niz verovesnika koji, iako su doneli različite vere, u pravom smislu reči su bili muslimani. Iako je poslanik Ibrahim (Avram) živeo nekoliko hiljada godina pre Poslanika islama, u Časnom Kur'anu on se pominje kao "čovek sa čistom verom" (hanif) i musliman, želeći da naglasi da verovanje u Jednog Boga nije nikakva nova ideja. Ona je stara koliko i ljudski rod. Dakle, islam na jedan način nije potpuno nova religija, već sveobuhvatan set monoteističkih učenja i doktrina koji otkriva put za spas i sreću ljudskog roda.

Kao tehnički izraz, islam označava pokornost, odnosno predanost Jednom Bogu, koji je Izvor, Cilj, Tvorac i Održavatelj svekolikog postojanja. Ispovedanje islama, ima tri faze; počinje verbalnim priznanjem Božijeg Jedinstva i poslanstva Muhammedovog s.a.v.a. koje glasi: la ilahe illa Allah, Muhameden resulullah (nema boga sem Jednog Boga, Muhamed je Božiji poslanik), nakon čega dolazi shvatanje srcem koje se najzad manifestuje u individualnim i društvenim aktivnostima i ponašanju muslimana, da bi se na taj način usaglasilo sa Božijom Voljom. Ovo pokazuje krajnju pokornost koja se kao večita zbilja materijalizuje u životu, mislima, osećanjima i ponašanju muslimana. "Islam" kao takav podrazumeva bezuslovno predavanje i pokoravanja volji i proviđenju Jednog Boga. Suština i krajnja istina islama krije se u izgovaranju reči nema boga sem Jednog Boga, iskaza koji ima odrečni i potvrdni vid. Odrečni vid odbacuje svaku sličnost između Boga i svega drugoga, a potvrdni priznaje Božiju Uzvišenost i Jednoću.

Islam je religija koja je putem Božanske revelacije objavljena verovesniku Muhamedu s.a.v.a. i čiji pisani oblik predstavlja tekst Časnog Kur'ana. Prema Kur'anu, između "religije" (din) i "islama" nema nikakve razlike, a svi istiniti verovesnici ubrajaju se u muslimane. Religija je shvatana na različite načine još od kada je prvi put objavljena i u svakom periodu objavljivana je u skladu sa shvatanjima onima kojima se obraćala i da bi pružila odgovore na njihova pitanja. "Islam" kao pojedinačna religija bila je poslednja i savršena realizacija božanske religije.

Onog koji prihvati islam, Kur'an naziva "mu'min", odnosno vernik. U islamskoj literaturi, pored islama u smislu pokoravanja, često se pominje i izraz iman "vera, verovanje", i ihsan "raditi dobro". Osnovni principi islama su:

  1. svedočenje (šehadet) Božijeg Jedinstva rečima Nema boga sem Jednog Boga i Muhamedovog s.a.v.a. poslanstva izgovaranjem Muhamed je Božiji Poslanik;
  2. obavljanje molitve (salat);
  3. post u mesecu ramazanu;
  4. odlazak na hadždž, islamsko hodočašće (ukoliko se ispune neophodni uslovi),
  5. plaćanje zekata (islamski porez)
  6. džihad, sveti rat (uglavnom odbrambenog karaktera)

Što se tiče izraza iman, on je definisan u poznatom predanju Božijeg Poslanika s.a.v.a. gde se podrazumeva verovanje u Boga, poslanike, knjige, meleke (anđele), proživljenje i sudnji dan. Na početku drugog kur'anskog poglavlja pomenuti su uslovi bogobojaznosti. Ti uslovi su: verovanje u nevidljivi svet (gajb), objavu (vahj), verovanje u dolazak budućeg života, obavljanje molitve i davanje zekata. Pobožni (muttaqin) su oni ljudi koji poseduju ove osobine.

Ono što je vredno pažnje je to što prema Časnom Kur'anu verovanje i pobožnost iziskuju ne samo verovanje u poslanika Muhameda s.a.v.a. i ono što je objavljeno njemu, već i verovanje u sve Božije verovesnike i ono što im je objavljeno. Dakle, musliman treba da veruje u Boga, prihvati poslanstvo svih Božijih poslanika isto kao što veruje i prihvata poslanstvo poslanika islama, i veruje u sve Božije knjige na isti način kao što veruje u Časni Kur'an, meleke i drugi svet.

"Ihsan" je usredsređeno obožavanja Boga budnim srcem, odnosno postizanje stanja kao da čovek vidi Boga. "Ihsan" kao unutrašnja dobrota i lepota, je ono što čoveku pruža sposobnost da živi u potpunoj harmoniji sa Božijom voljom, da Ga obožava, stalno ima na umu, i da Ga se, na najvišem stupnju, stalno seća i ni u jednom trenu ne zanemari Njegovo postojanje.